Tajna velike boginje ponegdje još podskrivene u pučkim predajama i običajima tek čeka na jedno drugo i opširnije otkrivenje. Do nas dolaze tek fragmenti. Krhotine razderane zubom vremena i strahom i odbojnošću drugih dominantnih vjera pred pučkom ili poganskom baštinom. Onom koja izravno ili neizravno pripada drugoj, manje službenoj i od kroničara rijetko zabilježenoj povijesti, starim mitovima i vjerama što su ih štovali naši preci i njihovi potomci u vremenima iz kojih nam ne dopiru neki sustavni pismeni zapisi ali koje unatoč tome pripada izvornom nadahnuću tumačenja svijeta, kozmosa i života.
Tako gotski kroničar Helmold veliku boginju naših predaka naziva «Siwa» (filologično «Dzieva»), te je smješta na sam vrh starog panteona uz velike bogove Peruna, Svantevida i Radigasta. To vrlo rano svjedočanstvo nesumnjivo ukazuje i na to da Velika boginja kod naših predaka nije niti nakon matrijarhata posve detronizirano i prepušteno zaboravu. Ona, boginja, nije više usamljeno vrhovno božanstvo već se na istoj razini pojavljuju i noviji bogovi koji shodno promjeni društvene matrice donose novu i drugačiju simbologiju svijeta i kozmosa. Dapače, Živa (kod Hrvata češće Vida) postaje i žena jednog od vrhovnih bogova (Svantevida, tj. Vida). Ona mu je, ustvari, i sestra jer potiču od istoga božanskoga roda, tako «Car nebeski uzima sestru za ženu, koja će biti carica nebeska». Time ne samo da muška božanstva stječu u vjerskim pričama i predstavama moć vrhovnih božanstava kao «oni koje vedre i oblače», već i rodoslovno mjesto na prozoru mitskoga neba. Pri tome prethodna velika božanstva ne gube u potpunosti svoju ulogu u vjeri i zajednici, ali je ona neminovno reinterpretirana. Živa ipak zadržava značajna mitska i magijska svojstva. Ona je ta koja u «zlatnoj svirali» donosi vodu višnjem bogu, vodu koja mu pomaže u iskazivanju njegove magijske i božanske moči i vlasti nad svijetom i životima ljudi. Bez toga, «višnji bog» ne može skupljati oblake i bacati munje, a da mu sestra to jest žena u svom kaležu/svirali ne pripomogne («iz zagrljaja vidila i vlage ragja se kiša»). Voda i svjetlo najčešći su božanski i magijski predmetni atributi božanstava iz tih davnih dana i pripisuju im se različita nadnaravna svojstva. najčešće iscijeljenja, vječnoga života i svekolikog znanja i bogatstva. Značenje Žive kao one koja to objedinjuje i poklanja svome mužu, Svantevidu /Vidu/, umnogome određuje njen položaj na pijedestalu četiri najviša božanstva stare vjere, ali isto tako govori da je ona moćno i nezamjenjivo božanstvo koje posjeduje tajnu ravnu tajni života i smrti.
Mnogo stoljeća kasnije srećemo Živu ponovo «oživljenu» u bogumilskoj ili manihejskoj predaji u Bosni. Točnije, fragmente tog vjerovanja možemo iščitati u toj, od suvremenika nazvanoj «babljoj vjeri» («babuni») koja se širila među pukom i zato što je na blizak i starijoj mitologijskoj tradiciji prirodniji način tumačila svijet i život. Nije upitno da je i manihejstvo koje je značajno obilježilo naše srednjovjekovlje u sebe unijelo raznovrsne elemente prethodnih religijskih i mitskih sustava budući da je i samo u velikoj mjeri eklektično. Drugi je problem nedostatak izvora za točnu i obuhvatnu interpretaciju te vjere. Ipak, emanacija Žive pojavljuje se u nauku Bogumila. Ona je ženski dio i agens izmjene Zlog i Dobrog boga u kozmičkim ciklusima (kao što se «noćna Zora» udajom za «mladog Davorina» rano Sunce s proljeća potiče drevnu prispodobu o prolasku hladne zime i noći i dolasku proljeća i novog života, tako i jedan bog s dva lica odbacuje prijašnju hladnu prirodu Strahorovu kako bi zaživjelo ljeto Svantevidovo). Pri tome i kod Bogumila nalazimo na sve magijske i simboličke elemente: kalež, svijetlo i vodu, a i sam dualizam božanskih atributa nije jedino zlo i dobro već i muško i žensko. Naravno, drugo je pitanje koliko je Bogumilstvo bilo strani utjecaj među našim precima a koliko je pak ono bilo jezgrom starije slavenske mitske tradicije. Živa je vjerojatno najstarije božanstvo Slavena za koje danas znamo. predstavljena je i kao Majka sa tri dojke, a uz nju se često nalazi i drevni kalež i svirale. Pandan je starim ženskim božanstvima kao što su Izis ili Ištar, a za ovu posljednju legenda tvrdi da je kalež iznijela iz devetog kruga podzemlja. Tko zna da li ćemo je opet sresti u osvit onog mliječnog, još zvjezdanoga jutra, kad harfe poganskih vjerovanja budu glasnije, i kada će se mitopoetika predaka moć bolje iščitati.
